Povijest Luke Dubrovnik

Povijesni razvoj luke

Luka Gruž se spominje još u desetom stoljeću, ali se za istinski početak njezina sustavnog i organiziranog djelovanja uzima početak dvadesetog stoljeća kada se zbog naglog razvoja trgovine i dolaska željezničke pruge do Dubrovnika pojavila potreba za pronalaskom adekvatne lokacije za gradnju nove teretne luke budući stara gradska luka svojim položajem i mogućnostima nije udovoljavala novonastalim ekonomskim i tehničkim potrebama društva i tržišta.

Dubrovačka luka u Gružu je 15. srpnja 1901. godine bila umrežena u sustav europskih željezničkih pruga izgradnjom željezničke pruge Gabela – Zelenika, s odvojcima između Uskoplja i Gruža, te Huma i Trebinja. Pruga je bila dio ondašnje južne mreže uskotračnih pruga koju je krajem 19. stoljeća Austro-Ugarska počela graditi na području Bosne i Hercegovine. Godine 1918. luka u Dubrovniku bila je jedina jugoslavenska luka koja je imala željezničku vezu s unutrašnjošću.

Nakon drugog svjetskog rata, otvarane su nove teretne luke po “republičkom ključu” (Kopar, Ploče i Bar), pa je dubrovačka luka izgubila svoju dominaciju na južnom Jadranu.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća mreža uskotračnih pruga u Bosni i Hercegovini i južnoj Dalmaciji je stavljena van upotrebe, osim na rentabilnim pravcima gdje je izgrađen kolosijek normalne širine. Na tragu navedenoga, 1. lipnja 1976. godine prestalo je željezničko prometovanje prugom Čapljina – Dubrovnik, što je Dubrovnik ponovo vratilo na pozicije s početka dvadesetog stoljeća kada je bio lučki grad bez željezničkih poveznica sa svojim zaleđem.

Luka Dubrovnik između II. svjetskog i Domovinskog rata

Rješenjem Vlade FNRJ IV br. 3458/2 od 4. listopada 1947. godine osnovana je LUKA I JAVNA SKLADIŠTA Dubrovnik. Dana 18. siječnja 1952. godine rješenjem br. 228/2 dobivamo privredno poduzeće PODUZEĆE LUKA I SKLADIŠTA, a 22. siječnja 1962. godine Narodna Republika Hrvatska, Narodni odbor općine Dubrovnik je donio rješenje br. 04-859/1-62 kojim se poduzeću odobrava naziv PODUZEĆE LUKE DUBROVNIK.

Luka Dubrovnik je prvotno bila teretno-putnička luka i imala je jedan putnički gat, dok je ostatak luke bilo pristanište teretnih brodova s dizalicama za manipuliranje brodskim teretom i terminalom za istovar i utovar željezničkih vagona kojima se transportirala različita roba prema brojnim odredištima na području bivše države.

Ukidanjem uskotračne željezničke pruge Čapljina-Dubrovnik, teretni promet Luke Gruž je značajno smanjen, ali je putnički promet i dalje bio na zavidnom nivou. Razvojna politika poduzeća preusmjerena je na davanje prioriteta prometu generalnim teretima (posebno prehrambenim proizvodima) i međunarodnom putničkom prometu, a što je iziskivalo izgradnju novih obala, skladišta, nabavku nove lučke mehanizacije i investiranje u nove instalacije.

Prišlo se izgradnji 274 m operativnih obala s dubinom od 10-12,5 m, obala sa malim gazom za privez barki, a rekonstruirana je i obala Petka za trajektni vez u čijem je sastavu bilo i 5.000 m2 parkirališta za prihvat vozila koja su ukrcavana na trajekte. Istovremeno, asfaltirano je 22.000 m2 obalnih površina za prihvat putnika, vozila i autobusa vezanih za međunarodni putnički promet u kružnim putovanjima.

Izgrađen je suvremeni putnički terminal sa svim potrebnim servisima za prihvat putnika u međunarodnom putničkom prometu sa 1.500 m2 korisne površine, adaptiran prostor za prihvat jahti u predjelu parka Gruž, podignuta nova zatvorena skladišta čvrste građe na površini od 7.500 m2, adaptirana obala u Batahovini za prekrcaj i manipuliranje cementom te podignuti silosi kapaciteta 3.200 tona. Također je izgrađeno rashladno skladište sa šest komora polivalentnih mogućnosti, kapaciteta 3.000 m2 ili 2.700 m3, za skladištenje južnog voća, razne smrznute robe i lako pokvarljive hrane. Instalirano je nekoliko novih mostova i dizalica uz nabavu motornih vozila neophodnih za otpremu tereta i interni promet.

Ne smije se zaboraviti da su od 1962. godine operativne obale i lukobrani postali osnovna sredstva luka, a istovremeno su bili i javno dobro. Pošto su prihodi od lučkih naknada bili nedostatni za održavanje i izgradnju lučke infrastrukture, poduzeće je značajnim dijelom svojih prihoda iz redovnog poslovanja moralo pokrivati ogromne fiksne troškove koji su bitno obilježje lučkih sustava.

Do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća dubrovačka je luka bilježila porast prometa. Najveći teretni promet u Luci Dubrovnik ostvaren je 1964. godine s 513.000 tona. Iste godine, putnički promet je dosegao maksimalnih 402.000 putnika. Ukidanjem željezničke pruge ostvaren je najniži teretni promet od 198.571 tona. Tada iz teretnog prometa potpuno nestaju rasuti tereti (žitarice, rude, staro željezo,…), a luka se preorijentirala na generalne terete. Tradicionalan je postao promet drvnom građom i prehrambenim proizvodima, izvoz papira, uvoz južnog voća i razvoz cementa. Od generalnih tereta dominiralo je voće, a hladnjača je činila Luku veoma atraktivnom i traženom za prihvat lako pokvarljivih prehrambenih proizvoda. Brodovi koji su u Luku dovozili južno voće, pri povratku su ukrcavani drvnom građom za Bliski Istok.

Osamdesetih godina u Luci su investicije povećane za 70%, većim dijelom iz podignutih kredita, ali i vlastitim sredstvima na uštrb standarda tadašnjih zaposlenika.

Luka je značajne prihode ostvarivala iznajmljivanjem skladišta, silosa, hladnjače, radne snage, tehničkih sredstava (dizalice, kamioni, prikolice, vaga…), te snabdijevanjem jahti i brodova električnom energijom, vodom i gorivom.

Teretni promet je godinama oscilirao, da bi u predratnoj 1990. godini dosegao 207.000 tona. Dubrovnik je u ovom desetljeću postao veoma značajna destinacija za prihvat brodova na kružnim putovanjima, pa je paralelno drastično porastao promet autobusa i osobnih vozila čime je došlo do preopterećenja lučkog prostora do tada namijenjenog isključivo teretnom prometu. Proširivanje korisnih lučkih površina se nametnulo kao imperativ!

Ratna razaranja Luke Dubrovnik

Tijekom Domovinskog rata grad Dubrovnik je bio u potpunoj blokadi, te mu je jedina veza s ostatkom države i svijetom bila preko luke u Gružu. Većina radnika tadašnjeg društvenog poduzeća je aktivno sudjelovala u obrani od agresije, a ostatak se radno angažirao oko prihvata i manipulacije humanitarne pomoći budući u tadašnjim okolnostima nikakva “normalna” komercijalna lučka aktivnost nije bila moguća. Luka Dubrovnik je servisirala prihvat hrane, odjeće i energenata, a postala je i svojevrsna ambasada za doček domaćih i stranih delegacija koje su se u to, po život opasno vrijeme, odvažile uputiti na ovo područje.

Prijevoz putnika u dijelu 1991. i 1992. godine odnosio se većinom na prijevoz prognanika s ovog područja prema destinacijama u zemlji i diljem Europe. Tijekom 1993. godine prevezeno je samo 82.370 putnika i 26.800 tona tereta.

Luka je u velikoj mjeri zapaljena, uništena, proizvodne infrastrukture više nije bilo, a operativna obala je jako oštećena. Djelomično je izgorjela zgrada lučkog terminala, skladišta površine 2.400 m2, hladnjača površine 3.000 m2 sa 800 m2 natkritog prostora. Potpuno su izgorjela tri kamiona, jedanaest autoviljuškara, brojna pokretna lučka mehanizacija, tisuće drvenih lučkih paleta, stotine željezničkih paletnih korpa za hladnjaču i dvije trafostanice s kompletnim instalacijama. Oštećena je obala u Gružu, portalne dizalice, silos za rasuti cement, skladište šećera iz robnih rezervi, a u samom akvatoriju potopljen je velik broj plovila. Luka Dubrovnik je zauvijek ostala i bez svoje pisane povijesti budući je izgorjela gotovo sva predratna dokumentacija, a među njom čak i radne knjižice zaposlenika!

Komisija za popis i procjenu ratnih šteta Luke Dubrovnik procijenila ih je na 20.441.010 DEM, od čega na direktne štete otpada 20.059.144 DEM, a na indirektne 381.866 DEM. Štete učinjene u dubrovačkoj luci činile su više od 50% ratnih šteta u svim hrvatskim lukama! Valja podsjetiti da nam nikada niti iz jednog izvora nije namiren niti djelić navedenih ratnih šteta.

Financijsko stanje Luke je bilo izuzetno loše i neusporedivo s predratnim, a kako je vrijeme odmicalo, situacija je bivala sve gora. Samo zahvaljujući upornosti i dramatičnim akcijama tadašnjih zaposlenika, od kojih mnogi i danas rade u poduzeću, uspio se izbjeći stečajni postupak.

Koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti

Dana 19. sprnja 2003. godine sklopljen je Ugovor o prvenstvenoj koncesiji za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje i održavanje određenih postojećih objekata lučke podgradnje i nadgradnje na lučkom području luke Dubrovnik između Lučke uprave Dubrovnik i Luke Dubrovnik d.d. kao davatelja koncesije i koncesionara. Tako je Društvo postalo prvenstveni koncesionar na putničkom dijelu luke koja je proglašena lukom od posebnog međunarodnog gospodarskog značaja za Republiku Hrvatsku.

Odlukom Upravnog vijeća Lučke uprave Dubrovnik, kao davatelja, na 38. sjedinci održanoj 16. svibnja 2003. godine dodijeljena nam je na rok od dvanaest godina prvenstvena koncesija za obavljanje lučke djelatnosti i korištenje i održavanje određenih postojećih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području luke Dubrovnik.

„Luka Dubrovnik“ d.d. je već 2006. godine podnijela zahtjev za produljenje ugovora na rok od pedeset godina jer je dvanaest godina prekratak rok za dugoročna investiranja u zahtjevne i izuzetano skupe lučke projekte. Devet godina kasnije, 19. srpnja 2015. godine, konačno je potpisan novi Ugovor o koncesiji u svrhu gospodarskog korištenja pomorskog dobra na rok od trideset i osam godina.